|
- Ostrvo Gospa od Skrpjela NEISTRAZENA MJESTA: - Kanjon Nevidio
|
Visoko u peraskom zaledju, na jugozapadnoj strani brda Sveti Ilija, otvora skrivenog bujnim rastinjem, smjestila se pecina Tamnica, speleoloski objekat neopravdano zloslutnog imena. Ne, nema ona veze sa tamnicama i zatvorima, ime je dobio po, za pecine karakteristicnoj osobini: tami. Siroj javnosti ova pecina neizmjerne ljepote potpuno je nepoznata, cak i najvecem dijelu mjestana Perasta. Obliznja pecina Spila nesto je poznatija, prvenstveno medju arheolozima. Na nju je kao arheoloski lokalitet prvi skrenuo paznju don Gracija Brajkovic, koji je 1968. godine u Spili naisao na tragove zivota praistoriskog covjeka. Zatim je pecina arheoloski istrazena i zaboravljena. Dio pronadjenog materijala krasi muzejske vitrine na Gospi od Skrpjela, ali, posjetiocima zeljenih daha starine i prirodnih ljepota podzemlja, ni Spila ni Tamnica nisu dostupne, bar jos uvijek...
Bez pouzdanog vodica je u ovom trenutku do Spile i Tamnice gotovo nemoguce stici. Putokazi i planinske markacije ne postoje, a staze su davno zarasle. Kada smo se uputili u potragu za peraskim pecinama pronasli smo ih tek u trecem pokusaju, vise slucajno. Posebno je bilo tesko naci Tamnicu ciji je otvor vidljiv tek iz neposredne blizine. Onako mali, neugledan, prekriven zbunom, vise je licio na obicnu rupu. Vec nekoliko metara dalje, zastali smo zadivljeni ljepotom, ali i iznenadjujuce velikim dimenzijama objekta. Sa tavanice su visili nebrojeni stalaktiti najrazlicitijih formi. U pocetnom dijelu stalagniti su bili nesto rijedji, a tlo je prekrivala zemlja i, kada smo malo bolje pogledali, ljusture morskih skoljaka! Arheolozi su ih takodje pronasli prilikom istrazivanja u Spili. I u jednoj i u drugoj pecini vide se ljusture muslji i kamenica, koje su njihovi prastanovnici ocito rado koristili u ishrani, bas kao i mi danas. Iskljucili smo na trenutak rasvjetu. Ni traga svijetlosti. Culi smo samo kapi sto padaju sa tavanice i sopstveni puls. Vlaga je bila velika, ali vece nam je iznenadjenje predstavljala temperatura. U dubljim dijelovima dostizala je 15 stepeni celzijusa, mada je napolju bio izuzetno hladan da i temperatura ako nule. DRUGI PUT ULAZI PETOCLANA EKIPA - njihovi utisci Prilikom ovog prvog ulaska, vise izvidjanja, nismo ispitali Tamnicu u cjelokupnoj duzini. Odlucili smo se za novi dolazak i istrazivacku akciju. I zaista, koju nedelju kasnije, pecinu ponovo posjecujemo, ovog puta ne samo dvojica, vec je sada tu petoclana istrazivacka ekica ASOS-a. Nosimo svu potrebnu speleo-opremu i znatno bolju rasvjetu, pa ujedno smimam video materijal za dokumentarnu TV emisiju o Tamnici. Kako se vise udaljavamo od ulaza tlo se malo po malo spusta, a dvorana dobija impozantne dimenzije. Na njenom desnom kraju, medju pravom sumom pecinskog nakita razaznajemo drugi, znatno uzi, pecinski kanal. I dalje se nivo lagano spusta, a temperatura sve vise raste. Po tome zakljucujemo da Tamnica nema drugi izlaz (koji bi odvodio toplinu). Idemo veoma oprezno kako ne bi slucajno polomili neki od prekrasnih kalcitnih ukrasa. Naizalimo na krilatog stanovnika pecine, okacenog glavom na dolje, cini se, potpuno nezainteresovan za dolazak uljeza. Slijepi mis ostaje prikovan za svoju stijenu, kao da su mu ovakve posjete vec postale dosadna svakodnevnica. Kanal postaje sve uzi i uzi, pa se istrazivanje pretvara u naporno napredovanje puzanjem. Po dnu se nalazi neizmerno mnostvo bigrenih kada ispunjenih vodom i kvasenje je nemuguce izbjeci. Svejedno, napor se isplati jer prolazimo kraj nesvakidasnjih prirodnih fenomena. Bigrene kade su se formirale tokom hiljada i hiljada godina, talozenjem kalcijum karbonata iz kapljica vode koje padaju sa tavanice. Neke od njih se prema vrhu suzavaju, pretvarajuci se u prave prirodne rezervoare, otvorene samo na vrhu. Stizemo do kraju uzine. Prolaza, kao sto smo i predpostavili, nema. Vrativsi se ponovo do dvorane slijepog misa, pronalazimo i treci, najnizi nivo pecine u koji valja uci neprijatnim strmim silaskom kroz uski prolaz medju stijenama. Pred nama se nenadano otvara puni razkos pecinskog nakita, stalagnita i stalaktita, a cesti su i stubovi, kalcitne tvorevine nastale njihovim spajanjem. na samom smo dnu. Tu je i omanja blatna bara koja predstavlja najnizu tacku Tamnice. Posto nije nasao dobrovoljce za puzanje po blatu, nacelnik ASOS-a, Dejan Verigo, sam krece u ispitivanje ovh sporednih, najdubljih i najblatnjavijih kanala. Nekoliko minuta kasnije se vraca do detalja oblozen ljepljivim naslagama pecinskog mulja i tek sto je ncinio par koraka, okliznuvsi se pada u baru. Odusevljenje publike je potpuno, cak je i Dejo zadovoljan nacinom na koji je skinuo blato sa odjece. To su momenti koji speleologiji daju dodatnu zanimljivost, a dogadjaje pretvaraju u anegdote. STA IMAMO DANAS I KAKO DA TO SACUVAMO U medjuvremenu Tamnicu smo posjetili jos nekoliko puta, premjerili je, iscrtali planove i vodili grupe da se sa ovim sportom upoznaju kroz obilazak jednog lako prohodnog i uz to prelijepog, speleoloskog objekta. Na zalost, u ovom trenutku bi bilo stetno stavljanje putokaza i uredjenje prilazne staze, jer, sudeci po stanju u pecini, vec je neko u ne tako davnoj proslosti odlomio par pecinskih ukrasa. Dolazak bez nadzora mogao bi za kratko vrijeme unistiti ono sto je priroda stvarala hiljadama godina. Organizovanje posjeta i uredjenje prilaza, bice bezbjedno tek po postavljanju resetaka i katanca na ulazu, kao i odredjivanja prostora za kretanje u objektu. U tim okolnostima Tamnica bi mogla postati jedna od prvorazrednih atrakcija bokeljskog zaliva.
|
|
||
